Pisati o učiteljevoj arhitekturi je uvijek osjetljivo, a vjerojatno i nezahvalno. Međutim pisati o fenomenu Hertzberger je sigurno potrebno danas, možda i više nego za vrijeme učiteljeva “zlatnoga strukturalističkog” doba od kasnih 60-tih do sredine 80-tih.

Hertzbergera sam prvi put upoznao u Delftu 1983. godine kao stipendist postdiplomac hrvatskog Ministarstva znanosti. Da, ministar je u to doba bio Stipe Šuvar. Sjećam se, kao da je bilo danas, nestrpljivo sam čekao na prvi sastanak s mentorom na četvrtom katu bivše, u požaru prije nekoliko godina, izgorjele zgrade Arhitektonskog fakulteta u Delftu. Nakon što sam predstavio svoj portfolio te rad svojih profesora Nevena Šegvića i Boška Rašice, s čijim je rasponom interesa Hertzberger bio iznimno impresioniran; njegovo se prvo pitanje ticalo osnova zapadnoeuropske kulture. Ja sam tada na broken Englishu pokušao povezati Aristotela s Leonardom da Vincijem te francusku revoluciju s enciklopedistima. Profesor Hertzberger je na to sve gledao pomalo smrknuto te me prekinuo rečenicom: “Osnova zapadnoeuropske a posebno nizozemske kulture leži u organiziranosti društva”. Tako je počelo moje dvadesetosmogodišnje “druženje” s Hertzbergerom. Od Hertzbergera ste mogli naučiti da anarhija i humanizam nisu ni na koji način odvojeni diskursi. Da strukturalizam pomaže prilikom napora za istinskim razumijevanjem svijeta. Da je “sadržaj” bitno važniji od “forme” te da strukturalistički pojam “prostorne mogućnosti” može arhitektonski biti interpretiran kao prostorni okvir u kojem će korisnici utjecati na izgrađeni prostor. Da edukacijski okoliši mogu biti stvarni rasadnici novih ideja za promjenu statusa quo, te da ne smijemo nikad dići ruke od mogućnosti stvaranja novih svjetova u kojima ćemo se svi moći prepoznati, a ne samo neki od nas. I konačno, da nikad ne smijete prestati osluškivati nove generacije, njihove ideje i razloge za radikalnu promjenu postojećeg.